Prva poučavanja vršili su svećenici i pismeni ljudi koji su odavno spoznali važnost prosvjećivanja. Povijest poučavanja u čabarskom kraju, ona za koju imamo pisane tragove, veže se uz 1777. godinu i svećenika Pavla Kalimana koji je u Prezidu počeo poučavati nadarenu mladež čitanju, pisanju i računanju, premda znamo da je župa u Gerovu utemeljena davne 1404. godine, a župa u Čabru 1663. godine, pa možemo pretpostaviti da su se opismenjavanja djece vršila i nekoliko stoljeća prije.

Poznati Hrvatski pedagog i povjesničar Antun Cuvaj, u knjizi "Povijest školstva", u kojoj se daje pregled razvoja školstva u Hrvatskoj od 1806. godine, navodi da su prvi učitelji u Čabru bili zanatlije, u Tršću dva seljaka, u Gerovu isluženi časnik, u Plešcima zanatlija, a u Prezidu i Hribu župnici.

Najintenzivnije razvoj školstvo u Hrvatskoj doživljava pod utjecajem općeg napretka sredinom 19. stoljeća. To je vrijeme početka organiziranog učiteljskog rada u čabarskom kraju. Dolaze stručni učitelji i počinje izgradnja novih školskih zgrada.

U Spomenici škole Tršće zapisano da je prva opismenjavanja u Tršću započeo Stjepan Lipovac koji je, nakon što se opismenio u Čabru, s voljom poučavao mnoge Tršćane. On je bio prvi pisar na sudu u Tršću, koje je u to vrijeme imalo općinu i sud. Nakon njega spominje se župnik Augustin Žagar koji je s opismenjavanjem djece započeo 1858. godine u Župnom uredu. Godine 1860./61. zamijenio ga je Dragutin Šilbart, jer je svećenik imao vrlo mnogo posla oko izgradnje crkve.

Župnik je 1862. godine uputio zamolbu u Zagreb i zatražio zapošljavanje stručnog učitelja. U Tršće dolazi Pavao Ožbolt, učitelj pripravnik. Dolaskom prvog stručnog i svjetovnog učitelja utemeljena je obospolna škola, a godina 1862./1863. bilježi se kao početak organiziranog školstva u Tršću. Godine 1867. dovršena je izgradnja školske zgrade u Tršću.

U Župnoj spomenici zabilježeno je da, zbog teških životnih uvjeta, mnogo djece nije polazilo nastavu, osobito zimi, a i zbog činjenice da im je prijetila opasnost od čopora vukova koji su se zadržavali u šumama u blizini naselja.

1900. godine u Tršću je otvorena mjesna čitaonica koja je neko vrijeme bila smještena i u školi. Nakon toga osnivaju se brojna društva, tamburaški zbor, u školi se održavaju tečajevi spremanja zimnice, šivanja, kuhanja, a vrlo često nositelji svih tih aktivnosti bili su učitelji.

U vihorima ratova mnogo je pedagoške dokumentacije i zapisa o školi Tršće uništeno. Iz drugih se izvora, posebice izvješća Modruško-riečke županije, može isčitati da u Kotaru Čabar početkom 20. st. gotovo i nije bilo nepismenih ljudi. Kao razlog tome navode vrijedne i marljive ljude koji su, da bi prehranili svoje obitelji, radili u šumama diljem Europe i Amerike, a na povratku u svoj kraju donosili nove spoznaje o važnosti opismenjavanja.

Početkom Drugog svjetskog rata čabarski kraj doživio je vrlo velika stradanja. Dolaskom talijanske vojske u Tršće 1941. godine, škola prestaje s radom, naši se učitelji otpuštaju, a talijani dovode svoje učitelje i uvode nastavu na talijanskom jeziku. Zbog sveopće talijanizacije roditelji nerado šalju djecu u školu. Talijanski učitelji nisu dugo radili u školi, svega mjesec i pol dana. Nakon napada partizana na talijansku kolonu u Tatinskoj dragi u travnju 1942. godine počinje egzodus stanovnika čabarskog kraja, za koji možemo reći da je ostavio vrlo velike posljedice sve do danas. U tom je periodu školska zgrada pretvorena u kasarnu u kojoj je bila smještena vojna komanda, a uništen je i sav inventar škole. Kapitulacijom Italije 1943. godine počeo je povratak žitelja iz internacije, a time i rad škole. To je vrijeme također bilo vrlo teško i zahtjevno zbog općeg siromaštva i opustošenog kraja u koji su se ljudi vratili.

U travnju 1944. u Tršću je buknuo veliki požar u kojem je u tijekom dva sata izgorjelo gotovo sve. Pošteđena je ostala jedino škola, župni ured i nekoliko kuća. Zgrada škole postala je dom ljudima koji su ostali bez krova nad glavom, prostor Općine, a kasnije i bolnica.

Završetkom Drugog svjetskog rata stvaraju se uvjeti za produženje školovanja. Škola je u to vrijeme petogodišnja s opetovnicom, sve do 1954. godine kad se počinje s produžavanjem na sedmogodišnje, a od 1956. godine i osmogodišnje obrazovanje. S produživanjem školovanja i školski prostori postaju premaleni tako da su 1960. godine dograđene četiri učionice, sanitarni prostori i preuređeno je prizemlje škole. Škola je u to vrijeme nosila naziv po heroju iz Drugog svjetskog rata Ivanu Volfu.

Školske godine1974./1975. škole čabarskog kraja povezane su u jedinstvenu mrežu škola kao Centar osnovnih škola koje čine škole Gerovo, Prezid, Tršće i Čabar s područnim školama, a 1978. godine i Centar osnovnog obrazovanja Čabar.

1984. godine započinje izgradnja nove školske zgrade u Tršću. Usprkos teškoćama, 1990. godine otvorena je današnja škola. Škola u Tršću izgrađena je samodoprinosom žitelja općine Čabar. Svečanom otvaranju nazočio je Vlatko Pavlatić, tadašnji ministar prosvjete i kulture Republike Hrvatske.

Škola je tijekom stoljeća i pol svoga postojanja nastojala udovoljiti potrebama vremena u kojem je djelovala. U svojim počecima imala je vrlo mnogo učenika i loše uvijete rada, posebice tijekom ratnih godina i dugih goranskih zima. Danas u našoj školi imao dobre uvijete za rad, ali nosimo se s problemom vezanim uz veliku depopulaciju čabarskog kraja čije posljedice osjećaju sve naše škole.

U uspjehe škole u Tršću utkan je rad mnogih učitelja koji su svojim znanjem, upornošću i ljubavlju prema svom poslu širili spoznaju o važnosti odgoja i obrazovanja i koji su nekad, kao i mi danas, nastojali proširivati vidike svojim učenicima, usmjeravati ih sa željom da jednom kad odrastu postanu bolji ljudi.

Hvala svim učiteljima, hvala onima koji su ih podržavali i koji nas podržavaju u našem radu. Sretna 150. obljetnica škole u Tršću!

Ksenija Petelin, prof.